Sep 17, 2011

Internet i ostala ne*kultura

Koliko puta sam i koliko puta cu jos reci kako smo NEkulturni? Zasto je sve vise mladih ljudi koji se takmice u toj disciplini? Kuda nas to vodi kao naciju, kao ljude? Da li o tome i drugi razmisljaju - roditelji, vaspitaci, ucitelji, profesori, kolege, sefovi, drugovi, prijatelji? Ili pojedinci o sebi samima??? Da li smo svesni kako smo nisko pali? Dokle cemo se ponositi sa onim cega treba da se stidimo? Ne razumem kako smo dozvolili da se to desi, jer svi se nesto busamo i udaramo u grudi kada pricamo o porodici a zapravo iz nje vec (na zalost) pojedinci (da se ogradim) izlaze takvi. Ali ne svojom krivicom, vec pod nesvesnim, a u nekim slucajevima namernim i smisljenim uticajem svih mogucih oblika nekulture bas iz porodice. Totalno se gubi onaj respekt koji smo nekada imali jer kako postajemo grublji i nekulturniji time jacamo nasu prostu stranu licnosti. Vremenom postajemo siromasniji u nacinu izrazavanja, kako u stvarnom tako i u virtuelnom zivotu. Fond reci je iz dana u dan sve manji i recnik je sveden, na psovke, vredjanja, vulgarnosti. Demokratija nam je donela slobodu izrazavanja, samo sto mi vise ne znamo - da se izrazavamo. Mi mislimo da znamo, ali se varamo. To sto smo sebi dali za pravo da na nekom forumu, Fejsbuku, Twitteru, psujemo i vredjamo sve one koji ne razmisljaju kao mi, ne cini nas velikim ljudima. Naprotiv, nismo samo maleni, vec od sebe pravimo nistavne persone. Samo, opet ni toga nismo svesni. Citam statuse na FB i to od tzv. zrelih ljudi - blago receno, zgrozim se. A bukvalno receno, takmicenje u prostakluku. Je li to privlacenje paznje na sebe? Ali cime??? Na Twitteru prateci i neke koji mi nisu interesantni, mogu videti da je po nacionalnoj osnovi i dalje jako izrazena netrpeljivost koja se redovno neguje i gaji. A komentari na razne vesti elekttonskih izdanja stampe su ne samo vulgarna, vec ljudi toliko ne vladaju sa sobom da pozivaju i na razne okrsaje i borbe koje se mogu tretirati kao poziv na kriminal. Tada se pitam da li postoji neka vrsta kazne i kako to sprovesti, da li je to ikako moguce? Nekada me jeza podidje citajuci sve to. U tim trenucima nepismenost i nekultura, neznanje i povrsnost, promasena tema i bezobrazluk - su male boginje naspram raznih pretnji i provociranja nasilja.
Odavno mi se vrzma po glavi sve ovo, ali tek sad sam to napisala. Ne pametujem, samo iznosim svoje licno misljenje. Svako ima pravo da drugacije razmislja a ako mu se nesto ne svidja, ne treba da se osvrce na to. Licno, necu se trositi na nekog ili nesto sto je izvan mojih okvira interesovanja. Zato i ne razumem zasto ljudi ulaze u sve te rasprave i dijaloge a vise od pola tih informacija ih ne interesuje. Mislim, da se upravo iz tih razloga, obicni, kulturni ljudi i suzdrzavaju bilo kakvih komentara. I onda dobijemo nerealnu sliku da smo totalno nekulturni, a nije tako.
Prema istrazivanju (http://www.e-balkan.net"Mladi Srbi većinom homofobični, konzervativni i nacionalistički odgajani" meni "zvuci" bas PORAZAVAJUCE.

Sep 14, 2011

Lose stanje

Ovih dana se osecam kao da mi je mozak natecen, da imam neku klackalicu koja neprestano udara cas u jednu cas u drugu stranu. Mozda sam se suvise unela (opisno) u pokusaju da docaram kako se osecam. Ali to je samo detalj. 
Kako dosta vremena provodim ispred raznih ekrana, moje oci su se pobunile. Vec cetiri dana nerv u dubini levog oka mi ide...hmmmm, po nervima? Mislim, vibrira, igra, pravi zurku u MOM oku. Ne mogu da koristim ustaljeni termin, tipa - kad nam nesto ne prija, nervira nas...  Elem, i sake mi umorne od kuckanja po tastaturi. Boli me vrat, kocim se. U stvari - mnogo sam napeta i telo se buni. Ne prija mu to moje stanje. Pod stresom sam. A ponasam se kao da sam najsrecnija, najzadovoljnija, najispunjenija, naj... Haa...
Koga zavaravam, sebe...okolinu? Zasto to radim? I pored tog svog uzasnog stanja i dalje brinem za druge, dok ostavljam utisak kako mi je sve potaman. A daleko sam od toga. 
Mozda je to moj odbrambeni mehanizam, mozda se batrgam tako da ne padnem...mozda. A sta i ako padnem? Da li da se pustim? Hoce li me neko "podici"? Da li ce mi verovati - jer ne pada se tek tako? Moram li biti namracena, ozlojedjena i drska, da bi - kad padnem, neko konstatovao da se tako nesto i ocekivalo jer sam vec nekog vreme i slala signale da sam pred "pucanjem"? Treba li svaki dan da pricam o svojim problemima da bih bila kategorisana kao neko ko je "jadan"? Ahh, puna sam pitanja, imam ih i u rezervi... 
S druge strane, moja maska je gotovo, pa savrsena. Ostavljam utisak osobe koja je srecna i bez problema. I jos se bavim tudjim. Zasto? Stvarno mi nije jasno...
Opet sam u fazi da bas mnogo brinem za meni mnogo drage ljude i to mi se mota ceo dan po glavi (pomenuta klackalica). Razmisljam o njima i njihovim problemima i onda moji ne budu ni strasni ni veliki. Pitam se, je li to moj um radi smisljeno, da me zastiti tako sto ce me preusmeriti na neki drugi kolosek? Cisto, da vidim da i od goreg ima gore. Ako je to namera, ja se onda zahvaljujem sopstvenom umu na takvom postupku. Do ovog trenutka nisam tako razmisljala, ali eto upravo mi je sad ta misao skliznula. Izgleda da je  moj UM veoma uman. Samo jos da usavrsi jedan mali detalj...da malo smanjim dozivljaj sa uzivljavanjem u brige koje nisu licno moje. Ne zbog njih za koje brinem, jer da ih ne volim ne bih ni razmisljala o njima, vec je iz razloga sto cu se toliko istrositi da cu samo da splasnem i necu imati energije za neki sledeci put.