Od kako znam za sebe, muzika je
bila veoma važna i dosta prisutna u mom životu. Mada sam odrastala u porodici
gde su se slušale narodne i izvorne pesme, moji roditelji su slušali i nešto što nije bilo sa naših prostora. Sećam se...jednog dana dok je moja majka
kačila veš na žicu za sušenje, na radiju se čula pesma od grupe ABBA. Te zlatne 70-e godine... Pesma je bila jedna od mnogih njihovih hitova ali ja to nisam tada znala. Ja sam u tom trenutku bila srećna što čujem poznatu mi pesmu, jer kao da su je samo za i zbog mene
- emitovali. Kako sam samo bila ushićena, dok sam je pevušila (a tada nisam znala
engleski). Valjda sam, slušajući je često, neke reči nesvesno naučila napamet.
I nije bilo važno što ništa nisam razumela, pesma me je nosila, dizala...a ja
sam se zadovoljno vrtela oko stuba za veš.
Godine su prolazile, ja sam
izgrađivala svoj muzički ukus, koji se dosta razlikovao od ukusa mojih
roditelja. Nisu oni ni hteli (a ni mogli) da
utiču na njega. Postajala sam zrelija, učila sam taj famozni engleski jezik,
sama - kod kuće (jer sam u školi učila neka druga dva koja sad jako malo znam).
Slušala sam muziku, gledala filmove, kupila rečnik i kao đak početnik, krenula
od starta, sa kućnim časovima. Na svu sreću imam brata koji ga
je dobio u školi kao prvi strani jezik. Tako je počelo...
Moja glad za poznavanjem
engleskog jezika, bivala je sve veća..počela sam da prepisujem tekstove meni
dragih pesama, pa sam uz pomoć rečnika - prevodila. Uvidela sam da čist, sirovi
prevod, nije baš romantičan u nekoj divnoj pesmi i shvatila da se ne može sve
bukvalno prevesti.
Kažu, samo zaljubljena osoba može
pisati stihove koji imaju veliku težinu, i da samo ta težina ostavlja na čitaoca (ili slušaoca) dubok trag. Nije baš tako, ali, istina je da sam napisala punu svesku pesmica u
zaljubljnim fazama. Mada, i kada nisam volela, ja sam nešto
pisala i to se nekako ustalilo. Tako sam, ako se to može grubo reći, utrenirala
sebe. Nastavila sam sa piskaranjem, a talenat ili dar sam nasledila od mame.
Jednog dana sam se osmelila, pa
sam spojila svoje dve ljubavi, muziku i pisanje. Bojažljivo sam napisala jednu
strofu pesme i prevela je na engleski. Ali, nije bilo rime. Htela sam da to
zvuči dobro i za uši ali i kad se prevede da ima nekog smisla.
Kasnije, moja najveća inspiracija su bile pesme Celine Dion. Učila sam čitajuci i naravno slušajući njene pesme. I tako sam posle nekog vremena, uspela da napišem pesmicu koja je dobro "izgledala". I mnogo sam bila ponosna na sebe. Shvatila sam da je to mnogo teže nego pisati priču. Bar je meni tada to tako delovalo.
Kasnije, moja najveća inspiracija su bile pesme Celine Dion. Učila sam čitajuci i naravno slušajući njene pesme. I tako sam posle nekog vremena, uspela da napišem pesmicu koja je dobro "izgledala". I mnogo sam bila ponosna na sebe. Shvatila sam da je to mnogo teže nego pisati priču. Bar je meni tada to tako delovalo.
Danas, kada se osvrnem, vidim da
je podjednako lako napisatii i jedno i drugo. Kažem lako, jer kada nešto pišem,
ja unosim i dajem sebe totalno. Ako ne “osećam” to sto pišem, to je znak da ne
treba tada ni da pišem.
Tako sam došla do druge sveske u
kojoj su se nizale priče koje su nekada izgledale kao da vodim dnevnik, a
nekada nešto ni nalik tome. Preslikavala sam neka svoja zapažanja,
davala dugine boje tom belom papiru u svesci. Bilo je raznih osećanja i
dešavanja koja su ostala zabeležena u njoj. Mnogo ljudi, mnogo mojih
emocija je tamo. A pisala sam kao da ću to sa nekim podeliti, kao da će to jos neko čitati – a nije. To je ipak bila moja intima, niko nije imao
pristup kako toj, tako ni svesci sa stihovima. Obe su bile na skrovitom mestu.
Daleko od svih očiju.
Odrastajući, menjali smo se, kako
ja tako i moj stil pisanja. Godine su me učinile zrelijom osobom, ali su sa sobom
donele kako lepe tako i ružne a ponekad i tužne trenutke. Često sam beležila,
sve te već jednom preživljene situacije. I svaki put kada bih čitala to što
sam napisala, ja sam to doživljavala ponovo. Šta više, bivalo je tako stvarno.
Internet je dosta pozitivnog uneo
u moj život. Naravno, u svakom dobru ima i malo zla, ali ja sam ipak
dosta pozitivnijeg osetila. Chat, mail, povezivanje preko raznih društvenih
mreža…sve je to uticalo na razvoj mene kao ličnosti. Dosta vremena
sam provodila u ćaskanju, kako sa našim, tako i sa ljudima iz drugih
država – naravno, na engleskom jeziku koji sam u međuvremenu dosta dobro
savladala. Sva ta četovanja su bila i od koristi, nisu samo bila zabavna.
Svaki put sam naučila da li sam nešto ispravno napisala. I dan danas učim…
Pričala sam i pisala sa ljudima bez obzira na raspoloženje…slušala njihove a oni moju priču. Razmenjivali smo iskustva, nadmudrivali se, šalili se. Bilo je situacija kada sam u razgovor ulazila neraspoložena, no uz priču bih izašla rasterećena (ili bar ne
tužna). Da, priča (u ovom slucaju chat) dosta su mi pomagali u raznim mojih
neveselim trenucima. Kao da sam pisajući sa nekim, delila taj svoj neki teret
na pola. Neki ljudi su u meni budili taj nagon za pisanjem, inspirisali me.
HVALA IM. Mislim da ne znaju baš svi da su "krivci".
Nešto kasnije su mi se "desili" Facebook i Twitter koji su mi ponekad bili omiljeni “izlasci u grad” gde sam se jako dobro provodila. I kao vrhunac svega, napravila sam svoj BLOG… Sve sam sama (kao pravi amater) odradila jer danas to nije tako teško.
Nešto kasnije su mi se "desili" Facebook i Twitter koji su mi ponekad bili omiljeni “izlasci u grad” gde sam se jako dobro provodila. I kao vrhunac svega, napravila sam svoj BLOG… Sve sam sama (kao pravi amater) odradila jer danas to nije tako teško.
I nije
bitno da li mudrujem (što većina ne preferira) ili se šalim - ja
“ludujem” sa svojim mislima, poneku podelim sa ostalima i sebe napunim
pozitivnom energijom. I nije bitno da
li sam napisala jednu ili sto jednu rečenicu, makar to pročitala još samo jedna osoba. A znam da hoće…jer svako
slovo svog čitaoca ima. Kao i ova ovde… I ovaj post nije ni morao ugledati svetlost dana - ja bih se svakako osećala ispunjeno.
Ako ste po prvi put na blogu "škrabotine" - dobro mi došli. Neki tekstovi su preuzeti sa drugih sajtova ali su takođe moje "vlasništvo".
...dedicated to my mother...up there with the angels...