Showing posts with label #lice. Show all posts
Showing posts with label #lice. Show all posts

22/02/26

Mala sestra tišine



Tako mala, a neverovatno moćna. Ima tu snagu da u trenutku razori dugogodišnje prijateljstvo, duboku vezu ili čvrstu poslovnu saradnju. Ipak, ona poseduje i svoje blistavo lice. Može biti toliko prijemčiva i topla da svakome prija. Ali, čak i takva, ako se pojavi u nezgodno vreme, može postati klica razdora.

Često biva zloupotrebljena. Čak i kada joj namera nije bila loša, može biti proglašena za glavnog krivca. Ponekad se, sasvim smišljeno, uvuče tamo gde joj nije mesto - pritajena i strpljiva, čekajući svoj savršeni trenutak.

Svi je koristimo, ali se neretko desi da ona iskoristi nas.

Koristimo je neprestano. Nekada je vešto obrćemo, pokušavajući da ostavimo onaj uzaludni utisak da smo nešto rekli. Ipak, postoje i oni dragoceni momenti kada ona, svojom punom težinom, odzvanja iskrenošću. Ona druga, lažljiva, po pravilu ima kratak rok trajanja. Zna da se ponavlja u nedogled, ali na duže staze – uvek bezuspešno.

Svi je koristimo, ali se neretko desi da ona iskoristi nas. Čak i kada smo svesni da nas kontroliše, ponekad namerno ne reagujemo. Zato nam se zna vratiti poput bumeranga, udarajući nas toliko snažno da nas "izuje iz cipela" i ostavi potpuno neme, bez snage da odgovorimo.

Ali, kada je lepa, ona otvara sva vrata. Kao takva, ona je najdraži gost u svakom domu i svakom srcu. Mnogi bi dali sve da ovladaju njenom lepotom, ali ima i onih koji se čudno pronalaze u njenoj ružnoći. Valjda svako bira onaj odraz u kojem se najbolje prepoznaje.

Završiću ove redove, a neću je imenovati. Sigurna sam da već znate o kome pišem, jer verujem da je već osećate.

22/01/16

MAGLA

Skupljala se godinama. Sad je već baš gusta.
Gledajući kroz nju, nazirem obrise ljudi koje sam nekada poznavala. Ne vidim ih dobro, ne čujem. Ponekih, tamo negde, dokle moj pogled doseže i dokle moje uši čuju a duša oseća - nema više. Progutala ih je. Odvela nekim drugim putem. Ne pomože ni gledanje kroz trepavice, te sitne prozorčiće. Ni redovna higijena ušiju. Nije do toga. Samo duša daje signale, ali guši se i ona.
Možda se ponovo sretnemo, negde...nekad, na nekom novom mestu gde je nema. Možda. A ako se i sretnemo to više nećemo biti oni MI koji smo se nekada dobro poznavali, družili. Bićemo slučajni prolaznici kojima je život (slučajno ili namerno) opet ukrstio puteve. Učiniće nam se da čujemo poznat glas, vidimo poznato lice. Odmahnućemo glavom i nastavićemo svako svojim putem. Ali duše će šaputati da smo se sreli, samo to ćemo biti neki novi MI. Bićemo stranci.
Sve je to zbog nje, koja nas dugo guši i ne dozvoljava nam da vidimo dalje od nosa. Zbog ponosa, bede u duši, neumeća, neznanja, oholosti a možda čak i banalnosti. Ona je kriva.
MAGLA (u nama).