Taj banalni obilazak zbog radova na putu bio je okidač. U njoj se u trenutku srušila brana, a lavina reči koju je pustila krenula je od ulice, a završila pravo u bolničkim hodnicima KBC-a i VMA.
Čak i da sm htela, nisam imala kad, a ni prostora, da kažem mnogo. Izustila sam svega tri reči. Moje ćutanje nije bilo odsutnost, bilo je zeleno svetlo. Često mi ljudi pričaju, htela ja to ili ne – kao da mi na čelu piše - hronični skupljač tuđih priča. Slušam ih kako prosipaju reči bez reda, bez zareza i daha, kao jednu dugu, nepreglednu rečenicu kojoj ne nazirem kraj. Dok oni nezaustavljivo govore, ja u glavi podsvesno pokušavam da im postavim znake interpunkcije, da tim nabacanim dijagnozama i strahovima dam neki oblik, kako bih uopšte mogla da ih procesuiram.
Tokom večeri, u tišini svog doma, postala sam svesna da u glavi nosim fajl koji nisam ja kreirala. Tuđa bolest, tuđi strahovi i miris bolničkih čekaonica uselili su se u moju unutrašnju arhivu bez pitanja.
Pokušavam da zamislim sebe u toj ulozi. Da nekome nepoznatom predajem komad svoje intime. Ne ide. Čak ni u mislima. Moje misli su moji podstanari. Ja ih čuvam unutra, slažem ih pažljivo i ne dam ih vetru da ih raznese. Ja sam ona iza kulisa, ona koja posmatra dok svetla reflektora prate tuđe životne drame.
Ali moja glava je nekada premala i za mene jednu. Nemam dovoljno mesta da skladištim tuđe sudbine. Zato ove redove pišem da bih se rasteretila. Pisanje je moj način da ispratim nepozvane goste iz svojih misli. Prebacujem ovaj fajl gde mu je i mesto, da bih u sebi sačuvala prostor za ono što je zaista moje.
Neke priče jednostavno moraju da odu niz vetar, da bi u luci ponovo zavladao mir.
