Ne čekajte me, otišla sam u drugu priču.
Svakog dana kao na pokretnoj traci, iste radnje, isti akteri, priče – one od juče samo sa novim datumom. Ne mogu ja to. Previše je skučenosti za moj mozak koji voli prostranstvo, širinu bulevara, da udahne sve mirise oko sebe i prepozna svaki. Da sam drugačijeg mentalnog sklopa, možda mi takve stvari ne bi smetale, ali ovako, moram naći utočište na nekom drugom mestu. Moram svojim mislima koje ću tek da iznedrim, dati šansu da budu zdrave, zanimljive ili poučne. Ne mogu im uskratiti to pravo da ostanu zarobljene u prostim rečenicama. Ja to ne dugujem samo njima, već i samoj sebi.
Nisam ja zbog toga nešto posebna, možda sam samo malo drugačija. A biti drugačiji nekada baš "upada" u oko. Ali ne marim ja za to. Sve dok ima ljudi sa kojima mogu razmenjivati misli, sa razumevanjem i poštovanjem, ja ostajem na "mom terenu". A ako se pak desi da ostanem usamljena po pitanju istog, ja ću i dalje biti samo svoja.
Složićete se sa mnom, suviše je ispraznih priča koje se kotrljaju u učmaloj svakodnevici. Ljudi nemaju više onaj "feeling" niti dodir sa prirodom, kao nekad. Ne znaju da uživaju u dobrom romanu, kvalitenoj muzici ili nekom trileru. Ceo život im se sveo na paradu kiča u rijalitima i poneku megalomansku seriju sa istoka. Rekla – kazala uz kaficu, neki recept – to je uvek postojalo, ali se znala mera svemu tome. Danas se vrti par tema, sa ograničenim fondom reči i presipanjem iz šupljeg u prazno. Otupljuje se i to vrlo primetno.
U toj opštoj anesteziranosti gubi se suština. Svaka ideja koja teži ka kompleksnosti i filozofiji postaje suvišna, obeshrabrena, pa čak i unižena. Moja priča, moje istinsko biće, ne trpi takvu plitkost. Ona zahteva vazduh, prostor, vreme za rast i zato ne mogu da joj uskratim opstanak na terenu gde reči nemaju težinu, a misli gube svoju svrhu.
Zato me ne čekajte, otišla sam. I snaći ću se u toj drugoj priči, jer moja je.
