Ovaj tekst posvećujem samoj sebi u budućnosti. Da me podseti da sam bila sopstveni oslonac, čak i onda kada u meni nije bilo energije.
Danas je energija ostala negde duboko, u suterenu mog bića. Sve što sam uradila (a uradila sam mnogo) bilo je „na gurku“, čistom mehanikom discipline dok je unutra vladao muk.
Odlazak u market, spremanje ručka, izrada Excel tabela... to nisu bile radnje koje donose zadovoljstvo. To su bili zadaci koje je moje telo izvršilo dok je moj duh stajao po strani, nem i iscrpljen. I razgovor o mojoj Zoki koje više nema, me je slomio i rasplakao. Produbio je tu rupu u grudima. Suze nisu donele olakšanje, samo su dodatno sprale ono malo snage što je preostalo.
Sada sedim pored obroka koji sam spremila i ne mogu da ga dotaknem. Paradoks je potpun: nahranila sam dan obavezama, a ostala sam gladna današnjeg života. Umna magla od Excela pomešala se sa težinom tuge.
Praznina nije odsustvo dešavanja. Praznina je ovo što osećam sada – kada nakon celog dana borbe, jedino što mogu je da popijem čašu vode i priznam sebi da me u svim tim završenim poslovima jednostavno nema. Moja jedina pobeda je što sam izdržala ovaj dan, iako se osećam kao da sam ga provela na dnu mora. A tamo dole, u toj tišini, nisam srela čak ni Sunđer Boba; on bi me bar na kratko, svojom blesavom vedrinom, uspeo oraspoložiti.
Ipak, ostaviću Excel otvoren na ekranu kao mali svetionik. Za danas je dosta; borba je završena i oružje je odloženo. Ugasiću svetlo sa saznanjem da sam jača od ove praznine, jer sam je danas, uprkos svemu, pobedila svojim delima. Sutra ću ponovo pokušati da se popnem bar jedan nivo više. Možda i uspem.
