Postoje ti neki dani u godini koji nose tugu u sebi. Tugu koja ne pravi buku.
Ona ne dolazi iznenada, ne upada na vrata. Najavljuje se unapred – datumom. Za svaki praznik, rođendan. Za slavu. Odomaćila se već.
Dani koji su nekada značili okupljanje i smeh, već dvanaest godina to nisu. Dom je tada imao svoje čuvare – roditelje, koji više nisu živi. Nekada smo bili svi. Danas – brat i ja.
I baš na te datume, njihovo odsustvo postane glasnije od svega ostalog. Tada mi nedostaju više nego ikad.
Ta neopisiva tuga koja me grli tih dana nije nova. Ona je stara, poznata, već odavno nastanjena u meni. Proverava da li sam zaboravila.
Nisam.
U trenucima tišine između mene i brata postoji mnogo neizgovorenog. I bliskost koja ne traži reči. Tuga koja lebdi u vazduhu oko nas kao da traži priznanje da je tu. Jer ona je svedok ljubavi koja je postojala – i koja još uvek postoji, samo u drugom obliku.
Nova, a stara tuga. Zadrži se nekoliko dana i ode, bez najave. A ja učim da preživim praznike sa bratom – jer on je tu, uz mene.
Ali ove godine sam dobila poklon koji se retko daruje – dva živa anđela. Njih nema na slikama iz prošlosti i oni nisu poznavali moje roditelje. Ono što prepoznaju je odraz njihove ljubavi u meni. Možda nije slučajnost što sam ih upoznala baš sad. Možda su oni poslati kao odgovor na molitve onih kojih više nema. Oni su novi članovi porodice – ne po krvi, već po razumevanju, brizi i empatiji.
Sada će tuga biti manje bolna, jer više neće biti neprijatelj. Ona postaje samo nit koja nas sve spaja u jednu veliku, neraskidivu celinu.
Saradnja sa Gemini je postala ozbiljna. Sliku je on generisao.

No comments:
Post a Comment