Nedavno sam počela čitati knjigu "Dželat ljubavi" Irvina D. Yaloma, po preporuci moje psihološkinje. Jedna od priča, po kojoj knjiga i nosi naziv, podstakla me je da napišem ovaj post.
Yalom, poznati psihijatar i psihoterapeut, je svoje seanse pretočio u priče. "Dželat ljubavi" je priča o Telmi, starijoj ženi koja je potražila pomoć zbog neuzvraćene, opsesivne ljubavi prema svom mnogo mlađem terapeutu, čiji je pacijent bila pre osam godina. Iako su u knjizi imena, mesta i ostali detalji izmenjeni (zbog zaštite pacijenata), u jednom trenutku sam se zapitala: kako je Telma, inače u sedmoj deceniji života, potražila stručnu pomoć zbog ljubavnih jada, a ja... zbog prokletog autobusa?
Telmina "drama" na prvi pogled zvuči grandiozno i filmski, dok je moja borba nekako prizemna. Ipak, shvatila sam da anksioznost ne pravi razliku između romantične tragedije i prevoznog sredstva.
Povreda koja se ne vidi
Moj strah od vožnje autobusom nije nastao iz hira. On je rezultat traume. Pre osam meseci sam bila jedna od povređenih u autobuskoj nesreći. Iako su fizičke povrede zarasle, moj um je zadržao taj osećaj bespomoćnosti i iznenadnog gubitka kontrole. Još uvek ne mogu da uđem u taj "prokleti autobus". Moje telo reaguje pre nego što um stigne da razmisli. Srce kuca kao da trčim maraton. Osećam mučninu, vrtoglavicu i imam neodoljivu potrebu da pobegnem – hitno, sada. Javlja se katastrofično razmišljanje: "Šta ako se desi ponovo? Šta ako ne mogu da izađem? Šta ako poginem?" Za mene je ulazak u taj autobus "mission impossible", ali bez Toma Cruisea.
Ta posttraumatska reakcija mi je ukrala slobodu kretanja.
Rado bih se menjala sa Telmom, iako je fiktivni lik. Ali, možda sam tek čitajući njenu priču shvatila da suština psihoterapije nije u razlogu dolaska, već u posledici.
Telma ne prihvata da je njena romansa bila samo kratka avantura, pa je zarobljena u opsesiji i neprihvatanju gubitka, za razliku od mene koja prihvatam da je život nepredvidiv i da rizik postoji, ali sam i dalje zarobljenica unutrašnjih stanja koja me sprečavaju da živim normalnije.
Njena priča govori o opsesivnoj ljubavi, moja o parališućem strahu, ali obe govore o istoj stvari: borbi za oslobađanje života od mentalnih okova.
Anksioznost me i dalje sprečava da uđem u autobus. Taj moj strah nije "običan". On je važan i zaslužuje da se o njemu priča.
Možda bi trebalo da pronađem svog Irvina koji će moje strahove i sva doživljena anksiozna stanja pretočiti u priče? Ili sam ja sama sebi svoj Irvin???
*slika je preuzeta sa interneta*
