Kada odem, neću praviti buku.
Biće to jedan od tiših odlazaka.
I zato ti na kraju neću prići.
Nećemo se opraštati,
Jer to bi zabolelo.
Pozvaću te kasnije
I sve što nisam, tada ću ti reći.
Tebi će biti lakše
Da čuješ glas iz tišine.
Kada odem, neću praviti buku.
Biće to jedan od tiših odlazaka.
I zato ti na kraju neću prići.
Nećemo se opraštati,
Jer to bi zabolelo.
Pozvaću te kasnije
I sve što nisam, tada ću ti reći.
Tebi će biti lakše
Da čuješ glas iz tišine.
Najteže je onda kada srce počne da pravda ono što razum ne može da prihvati. Tada taj raskorak prestaje da bude samo unutrašnja borba i postaje opasan put bez povratka, gde svaka "druga šansa" može biti kockanje sa sopstvenim životom.
Lažna obećanja su najslađi otrov za srce koje krvari. Ona dolaze u trenucima kada je duh najslabiji, upakovana u suze i reči "nikada više". Srce, po svojoj prirodi naivno i žedno mira, te reči pije kao lek, dok mozak, taj surovi stražar, stoji po strani i beleži svaki prethodni ožiljak.
Problem je u tome što srce bira nadu, dok telo još uvek pamti udarce. Mozak zna da se vuk ne menja u jagnje samo zato što je uplašen sopstvenim odrazom u ogledalu, ali srce bira da vidi samo ono što želi - spasenje tamo gde ga nema. Dati drugu šansu nekome ko je svesno ugasio svetlo u vašim očima nije čin hrabrosti, već čin predaje onom mraku o kojem sam govorila.
U toj neravnopravnoj borbi, gde srce vodi glavnu reč, mozak biva proteran u egzil, a mi ostajemo nezaštićeni u sopstvenom domu. Zato srce mora da se udruži sa mozgom, jer samo u tom paktu mogu delovati najdelotvornije.
Jedini izlaz iz lavirinta u kojem se ljubav pomešala sa bolom jeste sklapanje saveza. Srce mora da nauči da veruje mozgu kada on kaže STANI a mozak mora da preuzme ulogu štita, ne da bi ugasio emociju, već da bi joj sačuvao dostojanstvo. Tek u toj koheziji oni postaju nepobedivi.
Ljubav koja zahteva da isključite sopstveni razum nije ljubav - to je opsada. Ne dozvolite da srce bude jedini sudija tamo gde se brani goli život. Samo kada idu ruku pod ruku, šanse da budemo povređeni svode se na minimum. Teško je, ali je to jedini put ka svetlosti.
Čuvajte svoj mir - on je jedini dom iz kojeg nikada ne treba da bežite.
Često me pitaju, dok čitaju moje priče: "Odakle ti više te ideje? Kako imaš inspiraciju da pišeš baš svaki dan?"
Nasmešim se, pa im kažem da ja, gde god da pogledam, vidim priču. Radoznala sam i volim sve da čujem i vidim (dobro, ne baš baš sve). Moje objave nisu proizvod algoritma, one su plod posmatranja. Ja sam špijun života iz dva različita doba. Dobijem inspiraciju slušajući ono što drugi prečuju i gledajući ono što drugi ne vide.
I uvek sam uzbuđena istim žarom kada počnem da kucam. Znam da ću tu neku svoju emociju moći da podelim sa hiljadama ljudi samo jednim klikom.
Moj digitalni prostor je moja svaštara. Tu nema strogog plana, samo čista potreba da se kaže. Čuvam svoje misli u draft folderima kao što sam nekada čuvala isečke iz novina. Ti folderi su moji magacini nedovršenih misli. Tamo čuvam "kosture" priča koji čekaju da narastu, kao testo pod krpom.
Pišem jer je to moj način da procesuiram ovu ubrzanu stvarnost, a da pritom ne izgubim onu devojčicu koja je nekada davno, mastiljavo-plavim prstima, ispisivala svoje prve dnevnike.
Neki kažu da je tehnologija hladna i da je udaljila ljude jedne od drugih. Ne delim to mišljenje. Za mene, tehnologija nije neprijatelj emocije, već samo njen novi provodnik. Ona je moje novo pero.
Moje srce je ostalo analogno, kuca u ritmu starog sata na zidu, ali moja slova sada putuju brže. I dok je u meni te radoznalosti koja me tera da otvorim novi prazan dokument, ja ću biti tu. Na granici svetova. Pola analogna, pola digitalna.
Neka tako i ostane.
Gde srce počinje i gde se završava? Ne mislim na fizički deo srca kao organa. Mislim na onaj nevidljivi prostor koji prima udarce, čuva tišine i sve one reči koje nikada nismo izgovorili, a hteli smo.
Ljudi olako barataju tim prostorom. Koriste fraze kao da crtaju granice tamo gde ih ja uopšte nemam. Usred neobaveznog razgovora, jedan prijatelj mi je u šali napisao u poruci: "Ne budi na kraj srca." Nasmejala sam se, ali on taj osmeh nije mogao videti. U sekundi mi je proletela misao. Odgovorila sam mu, ali skoro da je ta poruka više bila za mene: "Ti ne možeš da vidiš kraj mog srca."
Ono što drugi vide kao "kraj" zapravo je samo njihova tačka gledišta. Njihov domet. Ali moje srce je otvoreno, jer raste. To je moja sreća i moja žalost u isto vreme.
Ljudi često misle da su nas pročitali kao knjigu, prelistali do poslednje stranice i zatvorili korice. Tamo gde oni vide ivicu, ja vidim horizont. Iza onoga što oni nazivaju "krajem", nalaze se čitavi slojevi koje čuvam samo za sebe. Tu su besane noći koje sam pretvorila u unutrašnju snagu, moje tihe pobede izvojevane u četiri zida, i sve one ljubavi koje su samo promenile oblik, ali nisu nestale.
Često nas optužuju da smo "teški" ili "na kraj srca" samo zato što ne želimo da budemo površni. Ljudi vole da misle da nas poznaju, da znaju gde nam je granica i dokle možemo da trpimo. Misle da su videli sve što imamo da ponudimo.
Ali, istina je da niko ne može da vidi kraj mog srca – ne zato što ga krijem, već zato što ono nema ogradu. Čak i da neko skupi hrabrost i pokuša da me upozna do same suštine, opet ne bi našao tu tačku gde ja "prestajem". To je zato što se moje srce stalno menja i širi. Ono raste sa svakim novim danom, sa svakom tugom koju preživim i svakom radošću koju osetim. Zato je taj "kraj" o kojem oni pričaju samo njihova zabluda. Oni vide zid, a ja beskonačnost.
U psihologiji se često naglašava da se čovek ne može svesti na fiksne granice, već da se stalno menja kroz iskustvo i odnose. Možda je zato i srce više proces nego mesto.
Ima lepote u tome što se ne damo izmeriti. Možda je kraj mog srca tamo gde se spajaju sve moje nade sa nekim tuđim snovima. Ili je, jednostavno, taj "kraj" samo iluzija – kao linija horizonta koja se pomera dok joj ideš u susret. Možda.
A gde je kraj vašeg srca? Da li ste ga ikada "opipali"? Ili ste, kao i ja, shvatili da su te nevidljive ivice zapravo vrata koja vode u beskraj? Ne plašite se ako vas proglase "teškima". Možda samo nosite svetove koje njihovo oko još nije spremno da obuhvati, a um dokuči. Pustite ih da nagađaju gde prestajete. Vi samo nastavite da trajete.
P. S. Moj prijatelj nije imao lošu nameru. Njegove su reči bile samo lagani povetarac koji je pokušao da razveje trenutnu ozbiljnost. To je bila ona obična, ljudska potreba da me "uneozbilji". I zato njemu (M.M.) posvećujem ovaj tekst.
****************************************************************************
Učila sam od onih koji srce ne vide kao organ ili dijagnozu, već kao prostranstvo koje se stalno menja. To mi je pomoglo da razumem da moje srce nije soba sa četiri zida koju neko može premeriti ili "staviti na kraj". Ono je proces koji teče, čak i ovde, čak i sada.
I možda je baš u tome lepota – u srcu koje ne prestaje da raste, baš kao horizont koji se pomera dok mu ideš u susret.
Stručni izvor:
Radovi predstavljeni na konferencii ALOPS (2023)
Danas sam vam zapalila sveće.
Vama koji ste me učili kako se voli, kako se izdrži, kako se ćuti kad boli i kako se raduje malim stvarima.
Roditeljima, bakama i dekama, prabaki, rođacima, prijateljima, kolegama…svima vama koji ste deo mene, iako vas više ne mogu zagrliti.
Danas sam vas se setila ne samo kroz tugu, nego i kroz zahvalnost. Jer sve što ste mi dali i dalje živi u meni - u rečima koje govorim, u načinu na koji volim, u snazi koju ponekad ni sama ne razumem.
Ako negde možete da osetite svetlost, neka ove današnje sveće ponesu moju misao do vas:
Dok plamen tiho treperi, znam da ništa od vas nije nestalo - samo je prešlo u svetlost koju nosim u sebi. 🤍
Geni se ne biraju, ali ja verujem da se neki geni neguju. U mojoj porodici, talenat za pisanje nije bio samo slučajnost – bio je to nevidljivi konac koji je povezivao moju prabaku, moju mamu i mene. Kod nas se reči nisu samo izgovarale - one su disale i slagale se na papir kao najfiniji vez.
Sećam se školskih dana i onih pismenih zadataka. Dok su drugi brzo žvrljali, ja sam dugo sedela nad praznim listom, tražeći način kako da započnem, da „otključam“ tu prvu rečenicu. A onda, kada bi krenulo, reči su izlazile same, kao da su jedva čekale da ugledaju svetlost dana.
Ipak, moja ljubav prema pisanju imala je i svoje neprijatelje. Najveći je bio onaj čuveni dnevnik za vreme raspusta. To je bilo čisto "moranje". Budimo realni, šta dete radi na raspustu? Igra se. Ali pravila su bila stroga - mora se napisati kada sam ustala, šta sam doručkovala i sa kim sam i kako provela dan. Pisanje je tada, u mojim dečijim očima, bilo dosadno - puko nabrajanje istih sati u istim letnjim danima.
"Neki nasleđuju zlato, ja sam nasledila potrebu da svaki otkucaj srca pretvorim u redove koji ostaju zabeleženi dok je ovog digitalnog sveta."
Sve se promenilo u starijim razredima. Pisanje je prestalo da bude domaći zadatak i postalo je prostor slobode. Dnevnik je poprimio novu dimenziju – pojavila su se imena simpatija, nacrtana srca i misli koje su morale ostati tajna. Čuvala sam ga na najskrovitijem mestu u kući, ubeđena da niko ne zna za moj mali svet.
Tek mnogo godina kasnije, kada smo postale dve odrasle žene, priznala mi je tu svoju malu tajnu. Ali tada to više nije bilo važno. Mama nije bila samo neko ko je „znao gde je dnevnik“; ona je bila moj prvi i najvažniji lektor. Svaki moj tekst, svaka misao koju sam želela da uobličim, prolazila je kroz njene ruke. Ispravljala me je, usmeravala i tiho učila veštini kojoj me niko drugi ne bi mogao naučiti.
Danas svuda viđam mentore i „učitelje kreativnog pisanja“. Ljudi su naučili kako da unovče tu veštinu. Meni oni nisu potrebni. Mene je davno moja mama naučila svemu što treba da znam – kako da ostanem dosledna temi i kako da budem izražajna u onome što osećam.
Pisanje je za mene previše dragoceno da bi imalo cenu u tom smislu. Ne bih mogla da naplatim savet nekome ko želi da nauči kako da se izrazi. Sama spoznaja da sam nekome pomogla da pronađe pravu reč, meni je dovoljna nagrada.
Pisanje za mene, nije posao. To je ono što jesam, ono što su bile one pre mene i ono što će uvek ostati u meni – dar koji se ne prodaje, već se živi. Neki nasleđuju zlato, ja sam nasledila potrebu da svaki otkucaj srca pretvorim u redove koji ostaju zabeleženi dok je ovog digitalnog sveta.
"Samo pozitivno razmišljaj" - rečenica koja pokušava da nas uveri da nam se ružne stvari neće desiti. Ali nije tako. Kada se dese, ta fraza postane tanka kao flis-papir, predah koji ne ume da dodirne stvarnost. Jer, postoji život drugačiji od mantri i optimističkih fraza. Život u kojem se brinemo, čekamo, nadamo se i strahujemo... u kojem tuga i ljubav hodaju rame uz rame kao dve ruke koje se drže, iako možda neće stići do kraja. Tuga tada nije slabost - ona je dokaz da je ljubav bila stvarna, a ljubav - da ništa nije bilo uzalud.
Pravo prijateljstvo ne traži stalnu prisutnost da bi postojalo. Ono se rađa i dokazuje u delima, u smehu koji preživljava i kada trenutak prođe. Ono se dokazuje i strpljenjem i tišinom koju druga strana ume da razume. Ono se ne meri kilometrima, ni kafama, ni učestalošću razgovora, već time koliko duboko osećamo jedno drugo. Neko može da živi u drugom gradu, a da nam bude bliži od onih koji su tu, preko puta ulice.
A kada realnost udari, kada vreme napravi skretanje bez povratka, tada shvatimo da fraze ne nose život. Ljudi ga nose. Njihova dela, njihove rečenice, njihovi gestovi, njihovo postojanje. I kada ih izgubimo, ne gubimo samo osobu, nego čitav prostor koji smo u svom biću godinama držali rezervisanim za nju.
Ona je bila veseljak - od onih retkih koji unesu svetlost u prostor i pre nego što kaže bilo šta. Priče su joj se nizale jedna za drugom, dogodovštine uvek sa merom humora, a vicevi neizostavni. Ako je iko imao istinski životni optimizam, to je bila ona - ne površni, ideološki, već onaj koji se zasniva na iskustvu, ponekad crnom humoru i smehu - onom autentičnom.
Znala je reći: „Mila, sve će biti u redu.“ I koliko god se to nešto činilo drugačije, u njenom glasu je postojala čvrsta nit vere. Njen smeh i glas sada čujem jasnije nego ranije - kao da se sećanje potrudilo da mi vrati ono što srce odbija da pusti.
Iako je bila pričalica, ni slušanje joj nije bilo slabija strana. To je redak dar - biti i glas koji priča i uvo koje razume. Zato je u našem prijateljstvu postojala ravnoteža: ona koja priča, ja koja slušam, pa obrnuto. Bez pritiska, bez takmičenja, bez potrebe da se meri ko daje više. Ona je svojim postojanjem pokazala da prijateljstvo ne zahteva stalnu prisutnost da bi bilo veliko, niti glasno da bi bilo stvarno. Dokazala je da se ljudi ne dele na bliske i daleke po geografiji, već po načinu na koji ih osećamo u sebi. I da se najdublja bliskost ponekad rađa baš u tišini, u pažnji, u smehu koji ostaje i kad trenutka više nema.
Sada, u ovom prostoru bez nje, shvatam da ne živi sve što volimo - ali ostane sve što je bilo voljeno. Postoje ljudi koji ostave trag u pričama, u rečima, u onom „biće u redu“ izgovorenom bez kalkulacije. Njih ne zaboravljamo zato što ne možemo, već zato što ne želimo.
I u tome je smisao prijateljstva: ono nas menja, preobražava i oplemenjuje, čak i onda kada se završi na način koji nismo birali. Ostavlja nam nešto što ne može da se izgubi. To su oni čije će prisustvo odjekivati dugo nakon što njihov glas utihne.
P.S. Verujem da svako od nas nosi taj "rezervisani prostor" za nekoga ko više nije tu.
U znak sećanja na moju Zoku Tankosić
Za ljubav nema čekanja.
Posvećeno Mileni i Nikoli
P.S. Gemini je briljirao sa slikom
Znaš li kako je kada zavučeš ruku u srce i iščupaš ljubav iz njega, a da ona (ljubav) nije umrla tim činom? Samo je ukloniš na neko drugo mesto. A srce…krvari. Normalno, volelo je i još voli. I ne zna šta ga je snašlo. A duša?
Duša boli. Jako. Nekada pomislim da ću svisnuti od tog bola koji samo malo, na trenutke umine pa se opet vrati sa istim intenzitetom. I tako u krug. Duša je žrtva mog napada na srce. Ona trpi posledice mog (ne)dela nad srcem. No, ona vidi srce kao krivca.
Dok me grize savest, ja "jedem" ostale organe - "grizem" ih nemilice. Odakle mi pravo da uradim tako nešto? I zašto moj razum ćuti, zašto ne progovara??? Zašto mi ne daje kuraži, iako znam da sam postupila ispravno? Samo se oglasio u trenutku "presude". I to je to?
Postoji li negde groblje ljubavi, da odem i potražim onu moju, otrgnutu iz dubine srca? Da joj kažem zašto sam to uradila. Duša pati i sve ovo i pišem zbog nje. Ona je zapravo ono najbitnije u meni. A ponela sam se prema njoj jako loše. Možda će me razumeti? Možda mi i oprosti? Jer, moja je.
Thanks to Gemini who generated this image under my supervison, fulfilling my wishes.
Koliko ste me puta u životu izneverili? Ne znam jeste li ikad pomislili da će doći vreme naplate. Znate, Zemlja je okrugla ( mada ima i onih što suprotno tvrde)...i okreće se. I ne postoji samo jedna strana medalje – ne može vam uvek biti dobro, čak i kada ste to zaslužili. Jer je u ravnoteži života da osetite sve blagodeti i nedaće ovog sveta. Kolo sreće se okreće, i nekad ste na dnu, a nekada na vrhu. Ceo život je rulet.
Dugo ste se kockali sa mnom. I imali ste sreće sa svojim ljubavnim ruletom – do sada. Jer kada me jednom izdate (a vi jeste), ja odlazim. Ovog puta sam ja napustila vas. Otišla sam bez traga i glasa. Morate priznati da ste to zaslužili, ako uopšte možete i hoćete biti realni. Umete li to? Probajte bar. Pre svega, morate biti svesni da ste dugo radili kako ste hteli, uvek sa izgovorima da je to bilo u moje ime. A bili ste egoisti (i još uvek jeste) i mislili ste samo na sebe. Bili ste najvažniji u mojoj priči – a niste, niti smete biti.
Kada se rodim, potrebni su mi pažnja, negovanje, posvećenost. Ja sam jedno uzvišeno stanje kojem vi treba da se klanjate. Olako me shvatate i zato neka vas ne čudi kada i ja pokažem zube. Ne volim poigravanja. A tražim – mnogo. Ako ne ulažete u mene, kako onda očekujete moje plodove? Do sada ste to trebali naučiti. Kad-tad ćete dobiti zasluženi „šamar“. Jer izdaja je nešto najgore. Ali vi znate kako je biti takav. Toliko obuzeti sami sobom, niste mogli ni naslutiti šta će se desiti. I ne smatrajte to kaznom, već lekcijom. A da li ćete tu lekciju naučiti, zavisi samo od vas.
No, možda vi ne znate, ne možete ili ne umete drugačije. Ali, došao je trenutak da osetite šta je napuštanje. Odrasle osobe treba da znaju kako da se sa tim nose, nadam se da ćete i ostali.
Ja sam umetnost i nauka. Ja sam stanje kojem treba da se povinujete i ponašate najbolje što znate i umete. Ja sam vodilja kroz život i vaš motor pokretač. Ne smete mi nametati svoje ritmove i taktove jer ja imam svoju melodiju. Osluškujte me, pratite u stopu, dišite me. Nikako ne trpim nadmetanja, a još manje uslovljavanja. Mene treba VOLETI.
I nisam samo reč. To je samo delić mene. Jer sve što se kaže i napiše je malo. Moje pravo lice su dela. Ne očekujte od mene da vam dam ako i sami niste na isto spremni. A zahtevna sam. I nikada mi ne okrećite leđa. To nikako ne volim. Tražim da me stalno gledate, a na vama je da mi udovoljite. Nisam ja nikakvo čudo, mada mogu od vas i ostalih da napravim po jedno. Koračajte sa mnom pod ruku, milujte me, i budite zahvalni što sam pokucala i na vaša vrata. A vi ste bili kockari i zato sam otišla od vas – jer sam iskrena i nevina.
Pali ste, na najdelikatnijem testu. Obmanjivali ste me, smatrali me nedovoljno važnom. A ja kockar nisam. Zalupila sam ista ona vrata koja sam vam otvorila. Napustila sam vas. Ako ste svesni, shvatićete da ste vi krivi i da ste sami sebi zabili nož u leđa. Celog života sam vam davala nove šanse. Imali ste popravne ispite, ali nijedan niste položili. Ne budite u čudu i ne izigravajte žrtvu. Šta ste zakuvali, to ćete i kusati, sa svim začinima.
Želim vam da prosvetlite sami sebe, da uvidite sopstvene greške i za početak da mi kažete IZVINI, jer ste sa mnom loše postupali.
U potpisu, LJUBAV. 🕊️
Ovaj tekst je nastao pre 10 godina ali ništa ne bih menjala u njemu posle jedne dekade života. Jer LJUBAV nam je svima potrebna i trebalo bi da joj se klanjamo.