Dec 31, 2014

Srećnija mi Nova 2015. godina


Sreća.
Kratka reč koja ima jako značenje. Eto primera da nije sve u veličini. Ima nešto i u snazi. A tek u pameti. Ali sada neću da mudrujem. Ovog puta ću pisati o svojim željama. I ko me bolje poznaje od mene same? Dobro, možda me par ljudi baš mnogo dobro zna...priznajem. Ali ipak, imam ja želja za koje možda niko od njih ne zna...i kako da mi požele da mi se iste ostvare?! Zato moram sama.

Mnogo je ružne vode proteklo  (i bukvalno) ovom 2014. koja samo što nije otišla u istoriju. Moralo je, sigurno. Jer da nije, ne bi tako ni bilo. Teška je ovo godina bila za mnoge, a i ja sam se našla u toj skupini. Nije nam sreća bila naklonjena. Jedino tako mogu sve nedaće da opravdam. Jer sreća ne može uvek svima da bude drugarica. I zato se ne kaže za džabe: Kolo sreće se okreće. 
Ima i ona (sreća) svoju putanju. Okreće se oko nas ljudi a mi nekada i trčimo za njom. No, pogrešno je to. Ne da se ona uhvatiti. Dodje, ali kada ona hoće. Provereno, bar što se mene tiče. Uostalom, ja i govorim (pišem) u svoje ime.

Često tu SREĆU, želimo drugima. Naravno da je želimo i samima sebi. No, širokog je spektra. Ne može ona pokriti sva polja odjednom. Ili se bar to retko dešava. Mnogi taj pojam banalizuju, a ima i onih što to kažu jer to tako treba ili se očekuje. Uhhh...nije komplikovano, ali je baš bez veze.

Kako se bliži kraj ovom poslednjem danu, poslednjeg meseca u ovoj godini, ja ću da konkretizujem šta će mene učiniti srećnom u narednoj godini:
- želim da iz mog života odu svi oni koji su bitisali u njemu tek reda radi;
- želim da u mom životu ostanu svi oni koji su vredni moje pažnje kao i ja njihove;
- želim da se izborim sa platom i kreditima, jer će biti veoma čupavo;
- želim da mi na poslu bude prijatnija atmosfera, ako je ikako moguće;
- želim da me služi zdravlje jer mnogo sam bila pod stresom (tugu ovde ne računam);
- želim da moji voljeni budu dobro u svakom smislu te reči.

Ne znam šta bi Deda Mraz rekao da sam mu poslala pismo sa mojim željama, ali svako ima pravo na njih. Eto, ja sam svoje podelila sa vama...a vi kako hoćete. Možda ste sujeverni, pa se plašite da vam se neće ostvariti ako o njima pričate na sav glas. Eee, ja sam po prvi put htela da svi čuju.

Do sledećeg postovanja, ostajte mi u zdravlju. I neka vam Nova 2015. donese mir, zdravlje i ljubav. A sreća...tu je i ona, samo je ne vidite svaki put. A nekada morate da imate i malo strpljenja.


Dec 7, 2014

Strpite se do _____ godine

Boljitak će se osetiti već u 2013.
Biće bolje u 2014.
Strpite se do 2015.
U 2016. ćemo definitivno osetiti boljitak.
Od 2017. će nam stvarno biti bolje.
..............................................................

Je l' vam bolje možda već sada? Možda nekome i jeste?! Ne znam ja to. Meni su samo uši pune ovih NAJAVA za BOLJITAK, da sam skroz postala imuna pa više i ne registrujem tu reč. Možda je svrha tog ponavljanja upravo i bilo to. Ili ne?
No, biće nam bolje...nekome, nekada. Ko oseti, znaće. Možda ti neki budemo i vi i ja. Za sada nam je tako - kako nam je. A samo mi znamo kako izgleda to. 
Sudeći po anketama koje s'vremena na vreme urade u nekim poplavljenim mestima, nama ne da je bolje,nego je nekima čak i super. Izgleda da ljudi žive bolje nego pre poplavnog talasa.

E pa, kako nam je dobro (tačnije bolje) da se mi onda lepo "namunjimo" jer eto nama Nove 2015. godine. Otkucava poslednje nedelje svog života ova 2014. Neka ide, i onako se nije "pokazala". Ni jednog godišnjeg doba čestito nismo imali. A tek poplave, ledene kiše, ukidanje raznih povlastica bebama, đacima, studentima, penzionerima, "rezanje" penzija i plata i ostale nesreće i izgubljeni životi. Ma užas jedan, jedva čekam da se završi. Možda zato treba da je i ispratimo, onako teatralno. Uz slavlje, je l' te?

A kad smo kod slavlja, nikad veće euforije ne videh kod nekih u poslednjih par godina. Raduju se ljudi kao nekad mala deca kada dobiju omiljenu igračku. Pa šta će, hoće valjda da zaborave da ih je snašlo nešto od pobrojanog. Beže od realnosti. Možda im je tako lakše i bolje. Ma da, bolje im je sigurno. 

Dajte hranu, piće i muziku...ima sve da se zaboravi. Ostaće na dnu čaše. E sad, koliko dugo, zavisi od količine alkohola. I naravno, neka slavlje bude za džabe, da ne košta. Jer, znateee..."skidaju" se plate za 10% - nije to malo. Naročito za one što imaju oko 100 hiljada. Jer, njihovi prohtevi su veći. Šta mi boranija sa 30, 40 hiljada znamo šta su prohtevi. Mi ne smemo ni da ih imamo. Ni tu reč ne treba, ne da koristimo nego ni da je znamo. A ako je znamo, da je zaboravimo.

Znači slavlje. Znači Nova godina. Znači trubači. Znači Ceca. Znači hrana i alkohol za DŽ. U jeeeee, pa gde to ima? Znači proslava.

Izvin'te...a šta proslavljate? Pa ova napaćena srbijica prošla gore nego Titanik. Potonula više puta, samo ove godine. A vi ćete da slavite. OK, ako se tako dobro osećate, samo napred. Jer SHOW je besplatan. Rešio "gazda u preduzeće" da odreši kesu (kao da je njegova). Šta će, nije znao gde bi mogao da utroši taj godišnji fond, pa 'ajd da ulepša malo život, zaposlenima. Možda dobije i neki orden (nikad se ne zna).
Novogodišnji PARTY neće biti pompezan, ali akcenat je da je sve za . Ponavljam.

Naravno, ima nas i onih što ne hajemo za taj isti "tandrbal" i verovatno ćemo biti žigosani kao asocijalni "u preduzeće". Ja evo "drkćem" već sad. "Stresiram" se unapred. Neka se ljudi dobro provedu, malo zaborave na poplavljene kuće i stvari, izgubljene živote u istim koje niko ne može da nadomesti. Šta ima veze što će od 2015. biti još više sirotinje (a ne zna im se broj ni sada). Ma koga više briga i za poplavljene i smanjenje penzija i što više nema povlastica za trudnice, porodilje i njihove bebe. Ko uopšte o tome razmišlja?! I dosadili su, je l' da?! Daj odvrni tu muziku da se mi veselimo, ponapijamo pa posle kud koji.

A "gazda" velikodušan, možda skupi i neki politički poenčić. Nije valjda novac koji će da "baci u vetar" za tu proslavu, trebalo da DA možda nekoj humanitarnoj organizaciji? Ili da donira za nekog bolesnog? Ili, ne daj Bože da je pomogao najugroženije u firmi u poplavama? Ma neeee.

Kolege? Šta sa njima? Pa ništa. Empatija "na delu" - nisu mogli da se organizuju ni po dnevnicu da odvoje za one koji su ostali bez krova nad glavom. Ih bre...znaš li ti kolika je dnevnica?! Ne diraj to. Ne guraj mu ruku u džep. (a šta je to empatija?)
A kako ste vi, je l' vam dobro ili bolje? "Ako vam je dobro -onda ništa" (moj omiljeni citat). Neka vam Nova 2015. bude još bolja od ove.
Ostalima, želim da budu zdravi (jer vidite valjda kakvo nam je zdravstvo), da mogu da se prehrane sa svojim platicama i penzijicama, plate struju na vreme da ne dođu neke čike i iseku kabliće. Dosta od mene, za početak...Imam ja još želja za vas ostale (obične) što neće biti ushićeni u ponoć 1.januara ali neka nekih želja za kasnije.


P.S. Ko će da slavi, neka slavi. I neka čeka. Nova godina će doći svakako i bez i sa proslavom. Meni će ipak biti bolje čak i Godoa da čekam. Jer, pre će i on doći nego to bolje u našu srbijicu.

Dec 6, 2014

Blogovanje


Skoro sam bila na jednom finom druženju, tačnije predavanju o tome kako se piše blog. Više nego manje, samuouka sam blogerka (naravno da sam učila usputno dok sam i pisala, čitala i nadograđivala se vremenom),  ali htela sam da čujem nekog ko je stručan i ko mi može dati nove smernice po pitanju blogovanja.
Elem, posle odslušanog predavanja gde smo svi bili aktivni sa raznim pitanjima i odgovorima od strane predavača, došla sa do određenog zaključka. Neke stvari moram korigovati pri pisanju ako želim da budem jasna i konkretna, kako ne bih bila neprivlačna svojoj "publici".
Publika, ko su ti ljudi? Pa to su oni što me čitaju, bez obzira da li je ona javna ili tajna. Vidim ja i odakle su, ne mogu se sakriti. No, nije to baš toliko ni važno. Ili jeste? Pa, ako već pišem javno i ako je moj blog nešto kao javni dnevnik, onda jeste važno koliko me ljudi čita i ko su oni. Odakle su, kako razumeju moje postove, da li se slažu sa svim napisanim ili su zastali na pola teksta i nisu ga ni pročitali do kraja. Možda sam dosadna sa nekom temom, a možda ja samo nagađam šta sve misle dok čitaju. 
Bitna je publika ali bitni su i komentari. Meni dobrodošli, jer mi mogu biti smernice za neko novo pisanje. A ta ista publika mi može biti inspiracija, dajući mi novu temu. 
Na predavanju sam shvatila neke stvari koje sam negde u dubini naslućivala da baš i jesu takve. Ali, kao da mi uvek treba neka potvrda. Ovog puta, to je bio predavač na temu blogovanja.

IZVOR: http://blogmagazin.rs/iz-mog-ugla/blogovanje/

Nov 23, 2014

Poznate persone

NE, NE GLEDAM JA TU EMISIJU. Obično je takav moj odgovor kada se povede neka diskusija kada me nešto pitaju u vezi nečega iz pomenute, samo slegnem ramenima i kažem da nemam pojma o čemu pričaju.

Elem, danas sam slučajno naletela na jedan Talk-Show, kako bi to moderno rekli, a u stvari za naše prostore, bolje reći emisiju zabavnog karaktera jer, zabavlja narod. Da, zabavlja. Ni sama ne znam zašto se u meni rodio poriv da malo "bacim oči i uši na tu zabavu". Mada sam i pretpostavljala da se ništa nije izmenilo, jer sam imala pokušaj gledanja pomenute emisije, kada je bila još u povoju. Rekoh sebi, hajde baš da vidim, koliko i kako se to voditelj za(je)bav(lj)a sa svojim gledalištem. Odgledala sam dobar deo, ne celu emisiju (uporno potenciram na ovom izrazu) i konstatovala da se ona bazira na rekla-kazala i mogu slobodno reći, izjavama koje prelaze granicu pristojnosti, učtivosti...ma ide do vulgarnosti. Na neke opaske bi čak mogli i advokati da se aktiviraju sa (op)tužbama. I tako dok sam to gledala i slušala, pitala sam sebe, kako se to naš narod zabavlja i koliko ga zabavljaju opaske koje vređaju druge osobe. Koliko je zanimljivo narodu i kako uopšte neko vređanje može da bude zanimljivo i zašto? Ko sad tu nije normalan - narod koji uživa u takvim emisijama ili ja što ne mogu nikako da svarim činjenicu, da se jedna emisija (80%) bazira mahom na uvredama a voditelj doživljava ekstazu dok izgovara reči uvrede (koje nisu uvreda već zanimljivost, je l' te) upućene nekim drugim poznatim ličnostima koje on možda manje ili nikako ne voli. Jer, čovek ne krije ko mu je simpatičan a ko ne. I tačno zna, dokle i sa kim sme "da ide". Eto, to je naš zabavljački opštenarodni zabavni program. A nacija kliče, deca se uče na "primerima" odraslih i stasavaju u još gore od ovih koji sada aplaudiraju poraženom i poniženom novinarstvu a može se reći i voditeljskom poslu. Jer ipak se nekada znalo ko može pred kameru.

P.S. Opet ja i moj dugi jezik, široke oči i velike uši. A Drinu nikako da ispravim.

Nov 17, 2014

Lego kocke


Rodiš se sastavljen.. sa svim "delovima" i tako te tretiraju kao normalnu, zdravu i pravu osobu. Uživaš u periodu života bez briga. Kreneš u školu i više nije tako. Neki delovi malo popuste ali si i dalje sastavljen. Ako ti se posreći, tako preguraš i srednju i fakultet. Ali...

Znam da ste svi čekali tu famoznu skoro neizostavnu reč. Obično "ne sluti na dobro" pa ni u ovom slučaju.
Elem, zaljubiš se i počinjes da se rašrafljuješ kao nikad pre toga. U čudu si jer ne znaš šta te je snašlo. Ma skroz si raštimovan. Ako ti u ljubavi "cvetaju ruže" onda ti to i ne smeta. U suprotnom nećeš znati "gde biješ". Tada počinješ da se osećaš kao da te neko rastavlja na delove, kao da si od Lego kocki. Osećaj je, za ne poželeti nikom, osim - ako si osvetoljubiv prema toj određenoj osobi koja te je i "rašrafila". Ali kako ništa nije večno, polako skupljaš svoje "Lego kocke" i vraćaš ih na mesto. Hmm...možda nisi baš sve pod konac doterao ali delovi su tu. To je bitno.

Oporavljaš se i tako ponovo staješ čvrsto na noge. No, nekada ljudi ne znaju da izvuku pouku, ne budu obazrivi ili budu maleri pa ponovo nalete na osobu koja će ih opet, rastaviti na delove. Možda ste samo dobra duša pa ne znate kako sa nekima i tako budete lak plen. No svako novo rašrafljivanje i ponovno sastavljanje ostavlja tragove na nama, tačnije, na našem srcu i duši. Tako one naše "lego kockice" sve teže mogu da se vrate na mesto, da se uglave gde treba i moraju biti. Jer, bilo je raznih "lomova" u međuvremenu, ne samo ljubavnih. Kršilo je tvoju dušu i srce mnogo toga... a kad samo pomisliš kakvo ti je bezbrižno detinjstvo bilo, sa jakim delovima na pravom mestu. A sad si doveden u fazu raštimovanog klavira. Ne znaš da li da plačeš ili da se smeješ (od muke). Vraćaš film u svojoj glavi nebrojeno puta i čudiš kako ti se sve to izdešavalo. U neverici si nad sopstvenim životom. Natrag i da možeš, pitanje je da li bi opet možda bilo isto. A u budućnosti ne znaš šta te čeka. Zato, stoj čvrsto SADA na nogama i pokušaj da sastaviš od komadića sebe - CELOG.

I dok to pokušavaš, ni od kuda se pojavi NEKO ko će ti dati volju, snagu, želju i smernice da uspeš u svom poduhvatu. To je osoba kojoj je stalo da budeš opet ono dete sa svim delićima i komadićima svog života. To je osoba koja će biti uz tebe na sve moguće načine i pomagaće ti da opet budeš CEO. To je osoba koja će držati "u zagrljaju" sve parčiće tebe, dok se ne sjedine u celinu.

TO JE OSOBA KOJA TE BEZUSLOVNO VOLI. A tada i ti ponovo postajes ono dete, jako...u jednom "komadu".



IZVOR: http://blogmagazin.rs/iz-mog-ugla/lego-kocke/

Nov 16, 2014

PAST TENSE PEOPLE




Ljudi iz prošlosti, ne zovu se "za džabe" tako. Nema ih više u našim životima iz nekih razloga. Ne treba ih "vaskrsavati" jer neće biti dugog roka trajanja.

Kada se jednom pokidaju niti, teško da se mogu ponovo sastaviti. Ako se i spoje, neće dugo izdržati jer su dugo bile pokidane. Mnogo je nepoznanica koje nam se možda neće svideti. Ljudi se menjaju preko noći a koliko tek posle niza godina...

Ispunjavajući praznine godinama u kojima nam ljudi prošlosti nisu bili prisutni, shvatićemo da nam se neke stvari ne sviđaju, da to nisu više oni ljudi koje smo nekada poznavali i da su nam na neki način stranci. Možda ćemo ignorisati sve to, jer imamo slične ljude i u sadašnjosti...tu su nam, prisutni u našem životu, pa im ne zameramo što-šta. Kao što rekoh, prisutni.

E u tome i leži "kuka" jer oni su tu, i bili i sada su i imaju nameru tu i ostati. Za razliku od ovih "povratnika" sa kojima nemamo izgrađenu sponu, nema tih niti koje nas vezuju, već iskidane i krpljene, koje prete pucanju. U tome je sva suština a i razlika između ljudi prošlosti i sadašnjosti.

Jer ljudi koji su sa vama čitavog života, bez obzira da li su tu i fizički i oni koji su odlazili pa se vratili nikako ne mogu u isti "koš". Ako si jednom odlazio, možeš opet to učiniti bez emocija, griže savesti. Teško je možda to prvi put uraditi. Zato su ljudi sadašnjosti tu gde jesu i čekaju nas u budućnosti. A #ljudi prošlosti su past tense people, koji su nekada bili naša sadašnjost ali su u jednom delu života zastali i razišli se od nas. Tako su ostali u našoj prošlosti, gde im je i mesto. Jer, bolje da ih se sećamo po lepom... Zato neka tamo ostanu zauvek.


Nov 14, 2014

MOJE DRUGO PUNOLETSTVO

Crkva Svetog Dimitrija, Novi Beograd


Danas sam u 13:20 napunila 18 godina, po drugi put. Možda naslućujete o čemu se radi. Pre par godina sam pomenula i pisala o ovom, meni veoma veoma bitnom - datumu. Na današnji dan sam imala saobraćajku, tačnije, oborena sam kao pešak na trotoaru, nepažnjom vozača. Ali, eto...uz neke prelome, mnogo ugruvanosti i neko vreme neuravnoteženog psihičkog stanja, ja sam danas tu. Podlivi su brzo prošli, prelomi malo sporije. A psiha...ona se dugo oporavljala od šoka a i od prizora koji i danas posle 18 godina, vidim širom otvorenih očiju.
Obično ljudi kažu da se ne treba prisećati loših i ružnih stvari. Ne slažem se sa tim. Jer to je i nemoguće, pre svega a i kada taj događaj "oživimo" kao ja sada, mi se samo podsetimo šta je bilo a moglo je biti mnogo drugačije. Zato to ne treba gledati iz lošeg ugla, već vedriju stranu dati toj priči. 
Svi koji su preživeli nešto slično znaju tačno o čemu govorim. I mislim da su srećni što su danas tu gde jesu. Jer, ne dobije svako tu "drugu šansu" posle ovakvih nesrećnih događaja. Ja sam neizmerno zahvalna tom "nekom" što me je tog dana "zaštitio". Slučajnost ili ne, što se sve to desilo na Svete Vrače, ostaje mi samo da predpostavljam.
Zato se svake godine, na ovaj dan, na neki način zahvalim tim bezmitnim vračima, Kuzmi i Damjanu, zapalivši sveću u znak sećanja na moju nesreću koja se srećno završila.

Nov 12, 2014

18 inči, razdaljina između mozga i srca

"Follow your heart but take your brain with You."
Ako vam je mozak na "godišnjem odmoru" ostavljate mnogo više prostora srcu da vršlja i radi ono što ne bi trebalo. Isti slučaj je i u obrnutoj situaciji. Zato njih dvoje uvek moraju ići "ruku pod ruku".
"No heart, no brain and no courage."




Ovo je dobra kombinacija za one ljude koji imaju nameru ili se već bave politikom.
"I wish my brain had a map to tell me where my heart should go..."
Kada bi se rađali sa takvom mapom onda bismo sve znali unapred. Isto bi bilo i da je dobijemo na poklon za neki rođendan. Uradili bismo sve kako "kaže" mapa i tako ispunili zadatak. Ali kakav bi to život onda bio, zar ne?




Heart vs. Brain - it's a tough battle.
Uvek je bila i biće, teška borba. Uvek će jedno od njih dvoje biti malo teže na nekoj klackalici. Onaj što ostane gore da mlatara, možda će samo prividno biti gubitnik. No, vreme to vrlo brzo pokaže.




Zaključak: srce treba da ima poštovanja, a mozak treba da ima razumevanja. Jedino tako kada se udruže, šanse da budemo izigrani i povređeni u životu, svedene su na minimum. Teško je ali uz napor i trud - izvodljivo.

P.S. LOVE YOUR HEART AND LISTEN YOUR BRAIN.  A L W A Y S


Izvor: https://www.facebook.com/PriceSaNijagare

Nov 8, 2014

Neka nova jesen sa mog prozora


Gledam kroz prozor kako se krošnje drveća savijaju u naletima nekog vetra. Sunce sija a i nebo je vedro. Meteorolozi su opet omanuli sa prognozom. Super, raduje me njihova greška. Jer dokle god je Sunca dotle će i biti one energije koja nam daje volju da bilo šta radimo. Meni lično nikad ništa nije teško dok  je napolju vedro i sunčano. Jeste vetar malo nezgodan ali tu su kape, šeširi, kapuljače... pa se zaštitiš. Neće se pomrsiti ni kosa a ni misli.
Gledala sam kroz prozor i dalje, u te braonkasto žute krošnje i slušala šum vetra. Neke ptice koje lete u manjim jatima upotpunile su prizor. Uživala sam u prepodnevnoj subotnjoj kafi kao da sam najbezbrižnija osoba. Jer život me je naučio da treba uživati u tim sitnicama, detaljima, sekundama koje prolete. Ja to pokušavam i nekada mi to baš dobro ide.
*Danas sam ponosna na sebe*



Nov 6, 2014

Pozitivno razmišljanje

Lako je drugima davati savete: budi optimista, razmišljaj pozitivno, nije sve tako crno, pogledaj svetlu tačku na kraju tunela i tako dalje. Jednostavno je reći, čak i poslušati sve te ljude koji nam misle dobro i brinu za nas. Mnogo teže je to učiniti za sebe - postati pozitivnija osoba, gledati sa nekog drugog aspekta, ugla, okrenuti novi list, promeniti način razmišljanja. Treba mnogo truda uložiti u sebe da bismo postali bolji - sebi, a samim tim i drugima. Da vratimo osmeh koji je odavno izbledeo i nestao sa naših lica, da ponovo imamo sjaj u očima, da privučemo dobre i vesele ljude oko sebe...
Osnova svega je nas način razmišljanja. Zato se potrudimo da svaki dan razmišljamo pozitivno, bez obzira koliko nas, mozda, život "šamara". Sve su to lekcije i treninzi koji će nam samo koristiti kasnije kroz život. Ako posustanemo, mnoge lepe stvari će samo proleteti kroz naš život, okrznuće nas, nećemo ih doživeti niti uživati u njima. Zgrabimo svoje misli, "naredimo" im da ne budu crne. I kada nam kradom izmaknu kontroli, uvek ćemo moći brže da ih vratimo na pravi kolosek, pozitivnim razmišljanjem. Živimo život najbolje što znamo. A toliko možemo za sebe da učinimo.
Kako je ovo moj jubilarni 100-ti post na blogu, koristim priliku da postujem post sa gore pomenutog linka, tačnije sajta. Takođe, zahvaljujem se i @DonMarkoC što je omogućio blogerima i ostalima koji prosto vole da pišu, mesto pod ovom internet kapom za iskazivanje virtuelnih misli pretočene u priče.
Nešto kao P.S. vrlo sam ponosna i na sebe samu, jer mi je ovo najčitaniji post na www.blogmagazin.rs

Nov 1, 2014

Srećan mi rodjendan

Danas je dan kada sam ugledala ovaj, ne tako lep a ni totalno loš svet. Možda ne tako običan, svet u kome bitišemo svi mi na ovoj planeti. 
Na današnji dan sam prvi put zaplakala pre mnogo godina. I zato valjda plačem i dalje. Možda, da se beba po rodjenju oglasi osmehom, možda bi nam život donosio manje suza. Možda... 

Uvek sam volela svoje rodjendane i nikada nisam brojala godine. Bila sam okružena sa ljudima koji su bili ceo moj svet i to mi je bilo dovoljno. Za puno srce dovoljni su ljudi koje voliš i koji vole tebe. Sve ostalo je tako malo i sitno u poredjenju sa tim. 
Ali život ti kroji dane.... Daje ti i uzima. Kada dobiješ, raduješ se a kada ti uzme, tuguješ.

Ja sam danas i radosna i tužna jer i dalje imam ljude koji me vole ali sam i tužna jer nemam više pored sebe osobu koja mi je podarila ovaj život, koja me je rodila, vaspitala, usmerila, prošla sa mnom sve nezgode, bolesti i ljubavne jade - moju mamu.   
Nedostaješ mi danas mnogo, MAMA. 


Oct 30, 2014

Fotografija

Nosim je sa sobom u dubini novčanika, ušuškanu sa svih strana. Čuvam je kao neprocenjivi predmet. Jer ona to za mene i jeste. Nema cenu.
Dostupna je samo mojim očima i samo u nekim posebnim momentima, kada mi neki poriv gurne prste i izvadi je napolje.
Gledam je, ne tako dugo ali dovoljno da budem i srećna i tužna u isto vreme. Krenu razna osećanja iz mene tada, izmešana. Sve se u meni uzburka i nekako uvek se to "gledanje face 2 face" završi suzama. Nateram se retko da se osmehnem, makar i kiselo, jer znam da bi ona volela takvu da me vidi. 
Gledam je i pokušavam da vidim nešto što možda nikada nisam zapazila. Neki trag...nečega. Nešto. Ni sama nisam sigurna šta. Ali i dalje gledam. U stvari, gledam je, jer je to jedini način da je "vidim".

Drugačije je kada zažmurim i zamislim je.
Gledam je i prisećam se raznih momenata i situacija. Onda u nekom trenutku mogu da "čujem" i glas. Dočaram svaki detalj gledajući je. . . FOTOGRAFIJU moje mame.
Gledam je i poželim da je bar u nekih par trenutaka živa i da može da oseti, čuje i vidi me.

Oct 17, 2014

Samo polako

Samo polako... Jednu po jednu stvar. A šta ćeš, kako ćeš drugačije? Moraš tako.
E to su već postale fraze koje mojoj porodici (pojedinačno) "serviraju"  kao glavno jelo - još od poplava. OK, Okay.......razumela sam. Polako. Sporo. Mada ne znam šta bi značilo brzo u tom slučaju? 
Volela bih da mi bilo ko od njih objasni kako se to polako kupuju sve stvari, nameštaj, bela tehnika i ostalo pokućstvo - kada živiš samo od penzije ili plate! Jede li se, ili se živi od vazduha? Kako se održava lična higijena, u reci...potoku? Nosi li se odeća i obuća ili se "tarzaniše"? No, niko se ne upušta u dublju diskusiju jer valjda ni sami ne veruju u ono što kažu. Vrlo rado i sa velikim zadovoljstvom bih svima njima prepustila izvođenje te "tačke" zvana POLAKO.
Mogla bih sad biti veoma ironična i sarkastična. I biću malo. U stvari, malo više. Dovoljno.
I tako...posle,  ne dugog razmišljanja, došla sam do rešenja. Ne znam koliko će biti polako ali će biti štedljivo.
Dakle, uvek su nas učili da je zdravo spavati na tvrđem dušeku, zbog kičme. Znači, ne mora se kupovati krevet, može se po laminatu pobacati slama i preko nje neki frotir. Rešen problem spavanja. Šporet sa četiri ringle je razbacivanje. Dovoljan je mali rešo. Rešen i drugi problem. Veš mašina - gutačica struje. Ma ludost je kupovati je. Napuniš kadu sa vodom, pobacaš u nju veš, pospeš malo nekog praška i izbućkaš ga. Gotovo. I treći problem uspešno rešen. Dalje... Sudovi, su prevazidjeni. Za kuhinju može jedna šerpica i tanjir. Za većinu hrane koristiti kartonske tanjiriće. Čaša, neka plastična za razne namene. Sudopera nije potrebna jer postoji lavabo u kupatilu. Ne treba duplirati stvari. Usisivač takođe, može samo da bude aparat za skupljanje prašine ali sa spoljne strane. Jer, ako imaš laminat, krpu u ruke i briši ga. Oni džogeri nisu skupi pa ih možeš priuštiti. Svuda ih možeš zavući a čak i prozore možeš sa njima brisati. Isplativa investicija. Čak i poželjna. Što se tiče ormara i regala, pa ni oni nisu neophodni. Neka mala funkcionalna vitrinicaje dovoljna. Jer što manje stvari, manje i prostora ti treba za iste. Eto, mislim da sam bila i više nego racionalna. Štedljiva. Tako da ne moram ništa ni brzo a ni polako. Već baš ovako.
I eto, ne trebaju mi nikakvi silni novci. Ma 'ajte, molim vas. Vidite iz priloženog da se sve može samo ako se želi i hoće.



I, šta ste pomislili dok ste čitali tekst? Je l' ova "sišla s'uma"? Naravno da nisam. Samo sam došla do rešenja za situaciju zvanu POLAKO. Mada, ja sam je malo preimenovala ali ako sagledamo malo dublje i dalje, moramo biti štedljivi da bismo primenili to polako. Znači, vraćamo se na početak kruga, tako?
Naravno da sam bila ironična, sarkastična i ko zna kakva sve ne u vašim očima. Jer, ko normalan i civilizovan može živeti na taj način i pod takvim uslovima? Ali to se nametnulo, jer samo živeći kao pećinski čovek, jednog dana ćeš moći ponovo da kupiš sve te neophodne stvari koje su ti potrebne SAD. I zato, nema tu mesta za POLAKO. A oni što tako pričaju, neka prvo malo razmisle pre nego što "odvale" tu glupost.
Znam, biće podeljenih mišljenja u vezi ovoga što sam napisala i to je normalno. Svako ima svoju glavu i mozak u njoj pa ga i koristi kako smatra da treba. Ne uzbuđujem se uopšte.
Kako se može kupovati polako sve ono što ti je neophodno za normalan život ODMAH? Kako možeš da živiš bez i jedne nabrojane stvari, jer si čovek sa normalnim potrebama? Pa neću se sigurno vraćati u 17 vek, paliti sveću, ili petrolejku. A da idem u neku brvnaru, da "isekiram" drva za ogrev? Ili kuvam u kazančetu neku zver koju sam ubila iz puške tandžare? Da se, kad se razbolim, lečim kod nekog vrača (mada to i nije loša ideja)? Gde da se vratim, gde da vratim porodicu...u koje vreme, kada je sve bilo polako i kada se moglo živeti tako? Ne znam, nisam "pametna". Ako vi jeste, znači da ja nisam za ovo vreme. Jedino mi preostaje da se ufuram u neku "tajm mašin" i odem odavde...
p o l a k o.

Oct 11, 2014

SINGIDUNUM

BEOGRAD.
Naš divni lepi grad, koji "ruže" ljudi i niko više. Bio je i ostao meta kroz vekove, osvajali su ga razni - i dobri i loši. A i sada u njemu ima i jednih i drugih. No, on je naš glavni grad, koliko god se to nekima ne sviđalo, sa svim svojim lepotama i "manama".
Naš beli grad treba mnogo da "radi" na sebi da bi dostojno nosio tu titulu BELI. Ali, tema ovog posta je daleko od estetike. Bar one eksterne...
Elem, Beograd ima 17 GO. Ako vas baš zanimaju detalji ili živite u nekoj od njih, klikom na link http://sh.wikipedia.org/wiki/Beograd ćete saznati sve što do sada možda niste znali.
BIROKRATIJA, reč koja mi nikada nije bila milozvučna a svuda se provlači, u svakoj čorbi je mirođija, ta nesipmatična, ne samo reč, često nam zagorčava život.


Zamislite (ili ne morate) da živite u jednoj od 17 gradskih opština grada Beograda. Razbolite se (u sred nedelje...eh, belaja) i upravo ta birokratija vas sputava da svoje lečenje sprovedete na normalan način, jer gle čuda - morate primati terapiju i za vreme neradnih dana (vikenda) a to možda ne podrazumeva i istu gradsku opštinu. Šta sad? Glupo mi je da kazem da je glupo ali moram. Ne rauzmem ko je mogao doneti takvu uredbu ili šta već i kako god se to zvalo. Pa šta se dešava kada odete u drugi grad u bilo koji deo Srbije?  Da li ćete i tamo dobiti odgovor da morate da se javite u dom zdravlja gde vam je karton? Kako je moguće da gradske opštine nemaju najosnovniju komunikaciju i čemu onda pripadanje jednoj velikoj celini, gradu Beogradu. Bilo bi mi prihvatljivije da su svih 17 GO jedinke za sebe. Tada bih možda mogla i razumeti, ali nikako opravdati, jer kada je u pitanju zdravlje i lečenje, smatram da nikakvih prepreka ne treba i ne sme biti.
Kako je moguće da medicinske sestre nemaju istu informaciju (obaveštenje) kako se postupa prema pacijentu koji prima injekcije u dane vikenda. Jedna bi vas poslala da kupite injekcije, druga bi vas vratila čim čuje da ste "sa druge opštine" a treća (nađe se i normalna) vas sasluša pa vas pošalje kod dežurnog lekara da vam napiše interni nalog sa kojim ćete kao pacijent "pokriti" utrošak iz njihovog doma zdravlja. Za Boga miloga, a što onda da ne kupim tu injekciju pa da nemamo natezanja te vrste...recimo? Ne, ne može, jer si iz druge GO. OK, onda recite šta treba pa ćemo po "naređenju". I tako ja uz "blagoslov" doktorki (vikendašica, koje su dežurale) dobih svoje injekcije uz interni nalog DZ a uz nalog mog lekara koji mi je i prepisao tu terapiju (a razboleh se u nezgodno vreme...rekoh u sred nedelje). I sasvim slučajno, uz normalnu priču sa dežurnom doktorkom saznadoh da će se na osnovu tog internog naloga refundirati te dve injekcije koje sam dobila. I??? Molim vas, pa čemu onda sva ta pompa i priča i razglabanja ako će se sve brojčano-materijalno nadomestiti??? Volela bih da mi ovu misteriju univerzuma, zvanu budalaština neko razjasni. Jer stvarno je grozan osećaj, kada ti bolesnoj i ukočenoj većaju kako će ti "izaći" u susret, kao da su mi na licu mesta pravljeni eliksiri za podmlađivanje a ne injekcije protiv bolova.
P.S. I kakav si mi to razjedinjeni, kao ujedinjeni - beli grade... Beograde?


May 3, 2014

Uvidjajnost



Ne trebaju meni lažna priznanja, jer ja se ne takmičim i nisu mi potrebni poeni da pobedim. A nisam ni osoba koja se time hrani. Sad ću malo da "izvrnem" uviđajnost i šalim se sa istom na način na koji ja to želim. I za to mi treba samo povod. Dođu, nameste se - situacije su nepredvidive. Ma uvideću ih ja na vreme. A možda postanem i uviđajna persona - osoba od viđenja. Počeću da se krećem kroz mase da budem zapažena, viđena...uviđaVna.




Ne tumačim ja sebe često, niti sebi udeljujem neke epitete. Ali ponekad provrtim po glavi šta to drugi kažu o meni, i koliko me zapravo poznaju. I ne znači da sam skroz u pravu ako se ne slažem sa nečijim mišljenjem, ali svakako nisu ni oni.
Teško je biti objektivan, i kada se radi o nama bliskim osobama, a naročito kada se radi o nama samima. Mislim, budimo realni - ko je toliko iskren da prizna sve svoje nedostatke? OK, u svakom žitu ima kukolja, samo što je kukolj u ovoj rečenici pozitivna stvar.
Elem, da se vratim na topik. A to je uviđajnost. Smatram ja sebe takvom osobom, ali do zaključka sam došla posmatrajući sebe u raznim situacijama, dugi niz godina. Nisam ja tu titulu sebi natuknula na glavu kao krunu. E sad, drugi to vide ili ne vide. A neki tek spoznali tu moju osobinu, tj. vrlinu.
I ne bi meni to bilo nista čudno, smešno, jadno, i tome slično - ali ako to čujete od osobe prema kojoj ste godinama takvi a ona tek sad kaže to... Eeeee, nekada bih se za ovako nesto nervirala. Danas se samo nasmejem i pravim sprdačinu sa tim. Jer, ako osoba prema kojoj ste korektni, sa kojom godinama delite ne samo radni prostor već i razne životne priče, osoba kojoj ste nebrojeno puta pomogli u poslu, odradili nesto za nju, bili tihi kada je bolela glava, ćutali kada je bila neraspoložena, slušali priče koje vam se ne slušaju - šta je to? To se zove moje gubljenje vremena sa nekim ko ne zna da me ceni.
I neću to sebi više dozvoliti, kao ni da bilo ko vređa moju inteligenciju. Biću uviđajna samo prema onima koji to stvarno zaslužuju....a njih je tako malo - na žalost.

Mar 23, 2014

Besna sam

Gde ja to živim, u kakvoj državi...po ko zna koji put se pitam?! I nemam odgovor i dalje. Možda sam besna ili besnija od pojedinaca, koje ovo dotiče ikako, jer sam doživela gubitak u porodici.
Besna sam jer ima mnogo propusta u zdravstvu, zato što studenti i na medicinskom fakultetu kupuju ispite kao i na bilo kom drugom. I to nije tajna. Besna sam što posle neko od njih postane lekar i treba da leči ljude - a kako...sa kojim znanjem. I to tako ide u nedogled. DOKLE VIŠE? Ima li kraja, može li se to zaustaviti? Hoćemo li da nas leče nesposobni lekari, jer su oni sa znanjem otišli odavde, jer nisu cenjeni u ovoj državi? Dokle ćemo svoje živote davati u ruke lekarima čije je znanje malo opširnije od onog što možemo i sami pročitati na internetu? Zašto imamo nesposobne i neizainteresovane ministre u zdravstvu? Zašto ćutimo i puštamo da nam se dešavaju loše stvari kao da imamo i rezervne živote?
Besna sam, jer niko ne obraća pažnju na vapaje ljudi, čiji životi vise o koncu, pa pribegavaju skupljanju pomoći putem društvenih mreža! Besna sam jer ne znam šta treba još da se dogodi da bi ova država konačno nešto konkretno preduzela po ovom pitanju.
A znate li šta me posebno ljuti i jedi - ljudi koji imaju naloge na FB ili TW i na svoje Wall-ove postavljaju gluposti tipa lančanih pisama, jer za Boga miloga, ako to ne urade, desiće im se nešto loše. OMG!!! Pa loše se stvari dešavaju svakog dana, ali ne zbog toga što nisi nešto postavio na FB. 
Razumem ja da neko sebe reklamira, u bilo kom resoru i na bilo koji način. Ako može Wall da vam bude pun spotova sa YouTube-a zašto ne može i jedna mala sličica ili tekst? Zar je teško čak i na taj način biti human? Hoće li to da naruži nečiju fejs stranicu - ne razumem?!? Ili smo lenji i za toliko. Ili nas ne zanima... ili nas ne dotiče. A možda nekog vašeg FB prijatelja bi zainteresovalo, kada bi video kod vas. Možda će neko poslati taj SMS ili uplatiti neku svotu novca na račun, mi to ne znamo. 
Besna sam jer smo postali takvi, kakvi smo. Ne razmišljamo i ne vidimo dalje "od nosa". Nikada se ne zna, kada i nama može da zatreba pomoć. 
Besna sam, jer brzo zaboravljamo loše stvari. Kao da stalno treba da se dešavaju i budu nam ispod nosa, (kako bi nas podsećale) pa da tako možda u nama probude neku empatiju.
Besna sam na ljude koji to više i ne primećuju, iz ko zna kojih razloga.
I uvek kažem, nikada ne generalizujem, niti osuđujem. Jer nismo svi isti, hvala Bogu. Imam pravo da budem besna, jer je mnogo razloga za to.
Za kraj, probudimo uspavanu empatiju u nama. Pomozimo, ako možemo, na bilo koji način.
OVOG PUTA - POMOZIMO SANDRI DA DOBIJE NOVO SRCE.

Mar 16, 2014

Njena, njegova, njihova...budućnost





Raste broj diploma intelektualaca sa "vikend fakulteta" ("bokte" sve neki masteri i doktori oko mene). Očekujem da će pričati rečnikom gde ću samo trećinu reči razumeti, za onu drugu neću znati značenje, a za poslednju, da nisam ni čula. Kad ono - "cvrc gevezn". Opet da se "ogradim" u startu - čast izuzecima tj. ljudima koji su svoja znanja i diplome stekli na pošten način, a zna se šta to sve podrazumeva.
Elem, shodno povećanju broja intelektualaca, očekuje se i porast "mozgova". To je prosta matematika. Ali kako matematika nije omiljen predmet nikada bila (samo pojedincima) tek danas je taj broj obožavalaca, veoma mali. Mnogima je i na fakultetima kamen spoticanja pa se zato mnogi opredeljuju za neke druge nauke gde je ima minimalno ili nikako.
No, da se ne udaljavam od teme (šetam i sebe i vas).
Očekuje se porast broja pametnih mladih ljudi, umova, shodno diplomama. Trebalo bi da je tako ali nije. Jer šta vredi papir (koji trpi sve) kad od njega vajde nema.
Ti "akademci" veoma skučenih pogleda, ne vide dalje od nosa. A neki i ne žele. Najžešće su mi one "patrijote" što ne žele nikud van granica (malo diskutabilno) Srbije ići, čak ni na letovanje. Nema to nikakvih interesovanja da proširi svoje vidike osim da kupi TV sa što više inča (a ne zna ni šta je to) u dijagonali da bi mogao da gleda razne parade i rijalitije. Nema veze, gledaće se razni pinkasti kanali (pride), možda se "ubode" neki film, naravno domaći jer nisi "patrijota" već izdajnik zemlje svoje ako gledaš neki strani. I da ne zaboravim tenis. Sve popularniji sport u nas Srba i veoma često ime unazad par godina, tako da ćemo imati mnogo Noleta u prvim razredima. Samo, retki će baratati i reketom. Idol mladih, Novak Đoković, ali takođe pored zdravog sporta, ti mladi dosta konzumiraju i alkohol a neki i droge. To naravno ne ide jedno uz drugo. Ali, to je IN. Kao i da slušaš turbo-pop-folk pevaljke (naravno da ih neću imenovati). Meni je već malo zbrka u glavi od ovog bućkuriša koji sam upravo pobrojala.
Ali to je naša realnost. Žuta štampa, blejanje po kafićima, prepričavanje indijskih i turskih serija. Alkoholisanje svakog vikenda i nemanje vizije za svoj život. Ali, bitna je ta "diploma" koju si obezbedio (kako god da si se snaš'o) i sad ćeš sa njom da haraš po celom gradu. Jer, dalje od njega ne možeš osim ako se nisi i sa političke strane "obezbedio". Onda imaš malo više opcija, bar dve.
To što ne znaš da se ponašaš, što si prost, nekulturan, nevaspitaan, bezobrazan, ponekad i vulgaran - to nema veze. Ima se diploma i "naći" će se neki dobar posao gde nećeš raditi skoro ništa, jer skoro ništa nisi ni naučio pa skoro ništa i ne znaš. I tamo ćeš "blejati" i izigravati neko ludilo,kao i kada izađeš u grad sa društvom, JER - ne znaš da se ponašaš. Nisu te naučili, ali nisi se ni sam, kasnije, potrudio da poradiš malo na sebi. Da se "doteraš" malo i ne budeš prepotentni idiot, pun sebe kao naduvani balon helijumom. A u glavi same šupljine. Jedva, ponekad sklopiš neku prosto-proširenu rečenicu, pa se čudom čudiš kako si to uspeo. Smeješ se, pa se počneš i diviti svojim mogućnostima. Vidiš već sebe kao nekog šefa, jer - vreme je da to postaneš. Pa drugi će raditi za tebe. Ti ćeš šefovati. Nećeš se ti mnogo mešati u njihov posao. I da hoćeš, ne bi mogao, je ne znaš. Ali ti imaš master studije ili doktorat...ti si bre dasa (što talasa)...ko ti šta sme? Šta ti imaš i da pričaš sa njima - "ispod sebe"! I onako se ne biste razumeli. Jer oni pričaju nekim jezikom koji ti ne razumeš...koriste čak i složene rečenice. Komplikuju mnogo, ko će to da sluša?! Ti ćeš da otvoriš novine na nekim kulturnim stranama, da drugi vide da se ti kao zanimaš za neke ozbiljne stvari a u glavi su ti misli, tipa: da li je S.... još u vezi sa onim manekenom, ili hoće li Hurem reći......auuuu, kako otkida ona pesma od C...a da promenim šare na noktima.............
Ne, ne mogu više, stvarno. Stupidnosti su beskonačne, a mene boli glava od njih.
Konfuzno vam deluje tekst. I meni je, dok sam ga pisala. Veći sam napor uložila u njega nego kada sam pisala na neke ozbiljnije teme.
U stvari, i ovo je jako ozbiljno, samo što ne deluje tako. Jer "praznoglavci" koji se qrče sa svojim diplomama su mahom takvi (većina) i opet kažem - čast izuzecima.
Nikada ne generalizujem ništa i često to i napišem u svojim tekstovima.
Žao mi je na neki način ovih šupljih glava, kroz čije "hodnike" duva promaja, ali gledano iz drugog ugla - i nije. Oni su imali izbor, i izabrali su da budu takvi. Još povrh toga su i oholi. A nisu svesni da ne bi znali da napišu najobičniji sastav i to na bilo koju slobodnu temu.


Zato su za njih drvene bojice i bojanke...pa nek' boje po ceo dan. Možda nauče šta je spektar boja?

Mar 14, 2014

SVET OKO MENE

ZATO ŠTO MNOGI NEMAJU FACEBOOK I ZATO ŠTO OVAJ POST MOGU PROČITATI SAMO MOJI PRIJATELJI, SMATRAM DA IPAK ZASLUŽUJE VEĆI "ODJEK".



U ovoj našoj lepoj ali sve manjoj Srbijici, svakako žive #ljudi. Ali broj onih koje možemo nazvati #ČOVEK, rapidno opada. Uvek kada ovako javno "kritikujem" OGRAĐUJEM SE, pa tako i ovom prilikom. I "kapu skidam" kako se kaže ČOVEKU sa velikim Č. TI ljudi su u manjini i postaju skoro pa nevidljivi a oni "neljudi" i onaj "nečovek" postaje sve agresivniji, bezobrazniji i glasniji. Daje sebi na značaju (tako bar on misli) sa tim svojim ponašanjem i postaje #idol mladih ljudi ispranih mozgova ili dece koja tek treba da se formiraju u ljude. Loš čovek je loš primer u svakom društvu, pa tako i ovde kod nas. Ako se ne "izleči" na vreme, pustiće korenje i širiće se kao najveća zaraza. Vremenom postaje #MAN #SHIT. Taj čovek-govno se infiltrirao u društvo i počinje da zagađuje svet oko sebe.



Znate onu staru: U govno se ne gleda.
Šta raditi kada prepoznate takvog "čoveka"?
Obići ga u širokom luku ili ga ako je moguće a da se ne zaprljate, uklonite sa neke svoje putanje? To je samo VAŠ izbor.
Kao što postoje komunalne službe koje održavaju čistoću ulica, tako bi trebalo da postoje i neke druge za dobro "pranje" ovih "ljudi" zvanih ČOVEK-GOVNO.

UZ DUŽNO POŠTOVANJE, IZVINJAVAM SE SVIMA KOJI ME ČITATE, ŠTO SAM BILA PROSTA OVAKO JAVNO.
 — feeling pissed.


Mar 5, 2014

Čekanje

Živimo u vremenu gde se neke stvari dešavaju mimo i "reda i zakona", gde se situacije ređaju kao perle u niski bisera, jedna za drugom...brzo. A ipak i pored "brzog života" često se dešava da mnogo što-šta čekamo. Ima li tu neke logike i treba li to nešto ili nekog čekati. Zavisi. . .
Ako odredimo (što brže) prioritete u svom životu, lakše ćemo spoznati i prepoznati šta je vredno našeg čekanja. Naravno, nikada ništa ne treba generalizovati. To je osnovno pravilo i ono treba primenjivati kako na situacije tako i na ljude, pa čak i u kombinovanim spojevima.
Kada se dobro "presaberemo" i konstatujemo zašto nešto ili nekog čekamo, onda se ponašajmo u skladu sa odlukom. Sami smo je sebi nametnuli, ali verovatno sa opet nekim dobrim razlogom. I ne treba da žalimo za vremenom, jer ono svakako teče. 
Čak i da ništa i nikog ne čekamo, vreme ne čeka nas. Ono ide svojim "putem" i neće nas ništa ni pitati niti reći. Mi ćemo uvek imati pitanja za njega, ali čemu to ako smo doneli već neku odluku.
Zato, uvek dobro razmislimo ko je vredan našeg čekanja u ovom prostoru vremena.

P.S. Ne čekaj svakog, jer ni svako neće čekati tebe.
P1.S1. Ne čekaj pravo vreme, jer ono ne postoji. To je samo iluzorni izgovor.


Feb 19, 2014

Srećica nije mala sreća


Poznata mnogima "Malo mi za sriću triba" je baš pravi naslov za ovu priču. I nema veze ni sa muzikom ni sa Doris. Samo mi je taj naziv pesme "pao na pamet".
Eto, upravo sam primila dozu sreće, zbog tuđe sreće...i to dečije. Pa kud ćeš lepšeg osećanja?! Tačno je da nam za sreću treba tako malo, samo što to često zaboravimo. Mada, budemo nekada i "gramzivi" pa sami sebe ne možemo zasititi. Hoćemo još i više pa u toj jurnjavi za većim, propustimo te neke sitne stvari, detalje vremena i dešavanja oko nas. A oni nas mogu učiniti tako srećnim, a mi ih u brzini čak i ne "okrznemo". Srećom (opet ta sreća) nije uvek tako. I ne kaže se "za džabe" da je sve u malom pakovanju lepše, slađe i draže. Tako je i sa njom - srećom. 
Uče nas, još kao decu, da je lepo radovati se kada je neko drugi srećan, da treba da podelimo i svoju sreću sa drugima. I tako dok odrastamo i stasavamo u ljude, mi to ili prihvatimo ili nam se taj "pelcer" jednostavno ne primi. Zato i postoje ljudi koji su potpuno ravnodušni na sreću drugih i kojih se tiče samo njihova - sopstvena. Ja sam eto od onih koji se raduju i tuđoj. A posebno sam srećna ako sam na neki način učestvovala ili "izazvala" tu neku dozu sreće kod druge osobe. I ne čini mene to sad nekakvom posebnom osobom, dobrom vilom ili super-ženom. Ja sam samo naučila da se radujem sa drugima kada su srećni, a u tom razmenjivanju lepih i srećnih emocija i vibracija i mi se osećamo, jednostavno rečeno - lepo. 
Kad uđeš u "kolo" sreće, mora ti se na neki način "vratiti".
Zato, ako do sada niste, naučite sebe da se radujete zbog i sa drugima, čak i onda kada niste vi trenutni "srećnik".

P.S. Ja sam trenutno baš SREĆNA :)